Moja susjeda Dunja…ah Dunja…

Zbog Dunje sam svako jutro imao nevjerojatan osjećaj grižnje savjesti koji je postao neizdrživ. Za vrijeme dok sam ja tek otvarao oči i pobjeđivao budilicu u nemilosrdnoj igri mačke i miša, Dunja je svoj dan započinjala…ni više ni manje…nego trčanjem!

Promatram Dunju već godinama, kako svako jutro bez obzira na vremenske (ne)prilike, izlazi iz svog stana i odlazi na trčanje. Njena predanost toj navici stvarno izaziva divljenje, ali pitam se…koji je točno cilj?! Zašto bi itko išao toliko daleko da sebi svjesno unese u život takvu jednu naviku? Svejedno…dok je promatram i naočigled vidim kolika promjena se događa kroz duži rok, zapitam se je li ispijanje jutarnje kave i gledanje kroz prozor, iako sigurnija i udobnija varijanta početka dana, dugoročno isplativa...jer čini mi se da neće donijeti neki poseban prinos u moj život…već naprotiv – grižnju savjesti!

Prilikom jednog slučajnog susreta u hodniku, dok sam umorno promatrao kako se puna energije vraća s trčanja, priznao sam joj svoju znatiželju i odmah dobio odgovor. Dunja je odlučila dugoročno ulagati u svoju kondiciju i svake godine ostvariti što bolji rezultat na polumaratonu. Svjesna je svojih mogućosti, spremna je uložiti svoje vrijeme, riskirati loše vremenske uvjete i strpljivo, iz godine u godinu, pobjeđivati samu sebe. To je njezino dugoročno ulaganje u kondiciju, u zdrav život…i u čvrst trbuh, ali i u ultimativni cilj…plasman na maraton!

Dunji se napor višegodišnjeg trčanja višestruko isplatio. Iako ne može predvidjeti budućnost i nekad ima osjećaj da njezin trud ne daje rezultate, dulji vremenski horizont ulaganja pružio joj je priliku prebroditi razdoblja stagnacije, pa se nameće zaključak…što je Dunja spremnija na veći napor, veće su šanse da u duljem vremenskom razdoblju ostvari bolje rezultate, kao i dugoročniji učinak na svoje zdravlje.

Ipak trčanje se jednostavno činilo previše za mene…ali s druge strane…Dunja me potaknula na razmišljanje—koji je moj cilj, u što sam spreman uložiti vrijeme, koje sam rizike spreman prihvatiti? Rekla mi je i kako nikada nije kasno za nove dobre navike, i iako sam si to u sebi već rekao milijun puta prije tog razgovora, ovaj puta je bilo drugačije.

Dunju promatram već godinama i naočigled gledam promjenu…i ta promjena mi se sviđa! Trčanje još uvijek nije moja jutarnja opcija, ali sam odlučio, naravno nakon ispijanja kave, na posao krenuti pješice. Bit će to početak ulaganja u zdrave navike, a nestao je i onaj osjećaj grižnje savjesti. Još uvijek ujutro ispijam svoju kavu i gledam kroz prozor, ponekad mahnem Dunji i uvijek se sjetim njezinih riječi - svi smo mi rođeni investitori, samo se moramo odlučiti na prvi korak – jer investirati je prirodno!

Svi smo mi jednom u životu bili Jure, a neki čak i više puta.

Pokušaji, prilike, neprilike, usponi i padovi ostavili su traga, ali Jure nije odustajao. U životu se isplati ulagati u prave stvari – bila mu je misao vodilja od trenutka kada je ugledao Miru. A Mira ko Mira... Nikada ne bi otkivala sadržaj svojih namjera.

Mira je bila Jurin životni izbor te ju je odlučio suptilnim (i nesuptilnim) metodama uvjeriti da zajedno provedu svako novo sutra. Njihov odnos, pratili su mnoge zainteresirane stranke u postupku, a naročito Jurin otac kojem bi Jure podnio cjelokupni izvještaj nakon svakog susreta s Mirom.

„Alergična je na lješnjake. Ova bombonjera je bila totalni promašaj. Mislim da sam se 'vratio tri koraka unazad' očajavao je Jure prisjećajući se Mirinog mrkog pogleda iz kojeg je iščitao da bi trebao dati petama vjetra nakon što joj je uručio bombonjeru.

„Ajde, ovog puta nije baš dobro prošlo. Bar je onaj buket prošli put upalio. Rekao si da se oduševila. Nema veze što ga je zaboravila u kafiću. To su sve usponi i padovi. Udvaračke investicije zato i jesu 'volatilne', nadodao bi otac rečenicu, dvije, ohrabrenja.

Čekajući dok alergijska reakcija ne padne u zaborav, Jure je smišljao i promišljao nove stavke u svojoj strategiji, pokušavajući predvidjeti kakva će biti Mirina reakcija na njegov novi potez. Dosjetio se kina. To mu se činilo kako sigurna stvar. Ipak, počeo je razmišljati hoće li njegov poziv u kino predstavljati potencijalni rizik? Šta oko odabere pogrešan film koji će Miri biti apsolutno neinteresantan. Hoće li Mira uopće pristati?

Uz nepredvidivost i kontinuirane promjene, Jura je bio ustrajan. Odlučio se ipak da je najbolje Miru odvesti na dobar koncert. Tko može odbiti dobru muzičku epizodu za kraj radnog tjedna koji će poslužiti kao savršena uvertira u vikend. Mira može. Ona rano ustaje jer planinari. Dok se ona uspinje, očito je da Miro pada.

„I tu naša priča završava. Gotovo je sa hoćemo – nećemo, jer Mira ipak zna da nećemo“, rezignirano zaključuje Jure svom ocu koji se trudi uvjeriti ga da ipak nisu sve lađe potonule prisjećajući se da je i njegova majka dugo odolijevala njegovom udvaračkom angažmanu.

„Kako je bilo na koncertu?“, bilo je Mirino prvo pitanje nakon što je nazvala Juru, koji je u nevjerici gledao u svog oca, pokušavajući mu signalizirati da ga upravo zove Mira. Otac nije razumio njegovu mimiku, gestikulaciju i klečanje na koljenima te je nastavio pripovijedati o tome kako je potrebno biti odvažan jer samo tako možemo ostvari svoje investicije i snove.

Jure i Mira danas čekaju dva sina.

Nives investira u budućnost malog Tome od malih nogu. Razvila je pouzdano dobru strategiju i pritom naučila i malo francuskog. Znala je da je dugoročno investiranje u razvijanje njegovih potencijala, ispravna odluka. A Tomu je sve zanimalo; od hokeja, francuskog, preko dramske grupe, znanstvenih radionica i violine.

Note za violinu je savladao kao od šale, a petkom navečer Tomo je svojima roditeljima pripremao mini gaže kako bi im demonstrirao svoj glazbeni potencijal. Uz „bravo sine“ i „sviraj onu od Rolling Stonesa“, Tomo je znao da od svojih roditelja uvijek može očekivati podršku.

Sve dok nije pukla žica i Tomo je rekao – vrijeme je da počnem učiti francuski. Majka je samo promijenila rutu u svojoj navigaciji te od toga trenutka, umjesto na sjever, odlazili su na jug grada kako bi mali Tomo učio francuski jezik. Za Nives je ovo investicijska strategija. Dugoročna. Ovo je investicija u njegovu budućnost. Jednoga dana kada Tomo, otkrije što mu leži, moći će se tome u potpunosti posvetiti.

Kako bi što bolje savladao francuski i izbrusio komunikacijske vještine, mama Nives odlučila je upisati Tomu, uz tečaj francuskog i u dramsku grupu, s ciljem jačanja njegovog samopouzdanja i kreativnosti. Upravo ovakvim ulaganjem u njegov osobni razvoj, mama je znala da stvara dodatnu vrijednost koja će njezinom sinu, kada prođe kroz proces otkrivanja, značiti mnogo.

Zelena zmija ili 'vanzemaljsko jaje' bili su Tomini najdraži pokusi iz kemije. Iako mama nije bila sklona tome da se njezina kuhinja pretvori u kemijski laboratorij, odlučila je pružiti podršku Tomi kada je u 7. razredu otkrio kemiju i rekao da u životu želi biti kemičar.

Investiranje kroz dulji vremenski period donosi veće prinose. Kao i ulaganje u otkrivanje svih Tominih potencijala. I tako je i bilo. Iako je Tomo završio kao inženjer kemije, njegov prvi posao odigran je na daskama koje život znače.

Mama nikada nije puno kemijala kako da sina usmjeri u samo jedno područje, već je investirala u njega kako bi jednog dana bio uspješan mladi čovjek, glumac koji živi svoju priču. Ona je znala vrednovati dugoročne prioritete te je svojom podrškom, uvijek čvrsto stajala iza sinovih izbora.

Legend – bila je prva ploča koju je otac poklonio Lidiji. Iako je razlika u godinama između Legenda i nje bila 15 godina, Lidija je znala da je long play format njezinog života. Trideset i tri okretaja u minuti, vrtili su njezinu svakodnevnicu ritmovima i lirikom.

Gramofonske ploče bili su Lidijina investicija. I nitko zapravo nije razumio zašto u vremenu kada je sve „u oblacima“ ili na minijaturnim „pohranjivačima“, Lidijama troši svoje financije obilazeći second hand shopove u potrazi za skrivenom baštinom glazbene kulture. Kako joj se to isplati, uvijek im je stajalo u upitniku iznad glave. Bogatu kolekciju ploča koje je naslijedila od oca, pokušala je nadograđivati kvalitetnim primjercima koje su samo zaljubljenici u ovu investiciju mogli poznavati. Studenski džeparac usmjerila je u analogne pohrane zvuka znajući kako će njezine ploče biti njezina budućnost.

Kao što je igla trošila ploču prolaskom kroz njezine brazde, Lidiju je emotivno trošila činjenica da u digitalno usmjerenom svijetu, njezina strast prema već zahrđaloj i prašnjavoj tehnologiji nailazi na neshvaćanje. Rizično je bilo nastaviti s nečim, što je već za druge bilo završeno. Može li uopće nešto što pripada prošlosti, biti osnova za ulaganje u budućnost?

Donijeti odluku o nastavku investiranja u gramofonske ploče izazov je s kojim se Lidija morala suočiti. Svaka vrsta ulaganja donosi određeni rizik. Ona je bila svjesna svojeg, ipak, odlučila je otići do Londona na retro sajam da baci još jedan potencijalno zadnji pogled na rijetke primjerke toliko joj važnih glazbenih zapisa zvuka zbog kojih nije prisustvovala vršnjačkim izlascima ili putovanjima. Nakon sajma, Lidija je odlučila provesti večer u klubu, ostavila je svoje ploče na sigurnom, pri povratku imati će vremena uživati u njima.

„Preskočit će ti ova ploča na 2 minuti, vidjet ćeš!“, prokomentirala je Lidija DJ-u koji je puštao vinil funky prizvuka iz 70-ih. Lidija je dobro znala o kojoj je ploči riječ jer je jedna od rijetkih koja ju ima i ljubomorno ju čuva u svojoj kolekciji. „Rizik je bio pustiti ju, ali drago mi je da si se upustio u to,“ osmjehnula se DJ-u koji ju je pozvao da mu predloži sljedeću pjesmu jer mu se čini da njegova play lista ipak nije bila dobar pogodak za ovu zahtjevniju publiku. Sljedećih minuta Lidija je preuzela DJ pult i zavrtila ploče.

Kako je okrenula zadnju ploču tako joj se okrenuo i život. Investicija joj se isplatila.

Lidija je danas renomirana DJ-ica koji pušta svoje LP u klubovima.