Moja susjeda Dunja…ah, Dunja…

Zbog Dunje sam svako jutro imao nevjerojatan osjećaj grižnje savjesti koji je postao neizdrživ. Dok sam ja tek otvarao oči i pobjeđivao budilicu u nemilosrdnoj igri mačke i miša, Dunja je svoj dan započinjala… ni više ni manje… nego trčanjem!

Dunju već godinama gledam, kako svako jutro bez obzira na vremenske (ne)prilike, izlazi iz svog stana i odlazi na trčanje. Njena predanost toj navici stvarno izaziva divljenje, ali pitam se… koji je točno cilj toga?! Zašto bi itko išao toliko daleko da sebi svjesno unese u život takvu jednu naviku? Svejedno… Dok je promatram i naočigled vidim kolika promjena se događa kroz duži rok, pitam se je li ispijanje jutarnje kave i gledanje kroz prozor, iako sigurnija i udobnija varijanta početka dana, dugoročno isplativa... jer, čini mi se da neće donijeti neki poseban prinos u moj život… već naprotiv – grižnju savjesti!

Prilikom jednog slučajnog susreta u hodniku, dok sam umorno promatrao kako se puna energije vraća s trčanja, priznao sam joj svoju znatiželju i odmah dobio odgovor. Dunja je odlučila dugoročno ulagati u svoju kondiciju i svake godine ostvariti što bolji rezultat na polumaratonu. Svjesna je svojih mogućosti, spremna je uložiti svoje vrijeme, riskirati loše vremenske uvjete i strpljivo, iz godine u godinu, pobjeđivati samu sebe. To je njezino dugoročno ulaganje u kondiciju, u zdrav život… i u čvrst trbuh, ali i u krajnji cilj… plasman na maraton!

Dunji se napor višegodišnjeg trčanja višestruko isplatio. Iako ne može predvidjeti budućnost i nekad ima osjećaj da njezin trud ne daje rezultate, dulji vremenski horizont ulaganja pružio joj je priliku prebroditi razdoblja stagnacije pa se nameće zaključak… što je Dunja spremnija na veći napor, veće su šanse da u duljem vremenskom razdoblju ostvari bolje rezultate, kao i dugoročniji učinak na svoje zdravlje.

Ipak, trčanje se jednostavno činilo previše za mene… ali s druge strane, Dunja me potaknula na razmišljanje - koji je moj cilj, u što sam spreman uložiti vrijeme, koje sam rizike spreman prihvatiti? Rekla mi je i kako nikada nije kasno za nove dobre navike, i iako sam si to u sebi već rekao milijun puta prije tog razgovora, ovoga puta je bilo drugačije.

Dunju gledam već godinama i naočigled vidim promjenu… i ta promjena mi se sviđa! Trčanje još uvijek nije moja jutarnja opcija, ali sam odlučio - naravno, nakon ispijanja kave - na posao krenuti pješice. Bit će to početak ulaganja u zdrave navike a nestao je i onaj osjećaj grižnje savjesti. Još uvijek ujutro ispijam svoju kavu i gledam kroz prozor, ponekad mahnem Dunji i uvijek se sjetim njezinih riječi - svi smo mi rođeni investitori, samo se moramo odlučiti na prvi korak – jer investirati je prirodno!

Svi smo mi jednom u životu bili Jure, a neki čak i više puta.

Pokušaji, prilike, neprilike, usponi i padovi ostavili su traga, ali Jure nije odustajao. U životu se isplati ulagati u prave stvari – bila mu je misao vodilja od trenutka kada je ugledao Miru. A Mira k'o Mira... Nikada ne bi otkrila sadržaj svojih namjera.

Mira je bila Jurin životni izbor te ju je odlučio suptilnim (i nesuptilnim) metodama uvjeriti da zajedno provedu svako novo sutra. Njihov odnos pratile su mnoge zainteresirane strane u postupku a naročito Jurin otac kojem bi Jure podnio cjelokupni izvještaj nakon svakog susreta s Mirom.

„Alergična je na lješnjake. Ova bombonijera je bila totalni promašaj. Mislim da sam se vratio tri koraka unazad“ očajavao je Jure prisjećajući se Mirinog mrkog pogleda iz kojeg je iščitao da bi trebao dati petama vjetra nakon što joj je uručio bombonijeru.

„Ajde, ovog puta nije baš dobro prošlo. Bar je onaj buket prošli put upalio. Rekao si da se oduševila. Nema veze što ga je zaboravila u kafiću. To su sve usponi i padovi. Udvaračke investicije zato i jesu 'volatilne'“, nadodao bi otac rečenicu, dvije ohrabrenja.

Čekajući dok alergijska reakcija ne padne u zaborav, Jure je smišljao i promišljao nove stavke u svojoj strategiji, pokušavajući predvidjeti kakva će biti Mirina reakcija na njegov novi potez. Dosjetio se kina. To mu se činilo kao sigurna stvar. Ipak, počeo je razmišljati hoće li njegov poziv u kino predstavljati potencijalni rizik? Što ako odabere pogrešan film koji će Miri biti apsolutno nezanimljiv. Hoće li Mira uopće pristati?

Uz nepredvidivost i stalne promjene, Jure je bio ustrajan. Odlučio se ipak da je najbolje Miru odvesti na dobar koncert. Tko može odbiti dobru muzičku epizodu za kraj radnog tjedna koja će poslužiti kao savršena uvertira u vikend. Mira može. Ona rano ustaje jer planinari. Dok se ona uspinje, očito je da Jure pada.

„I tu naša priča završava. Gotovo je s hoćemo – nećemo jer Mira ipak zna da nećemo“, rezignirano zaključuje Jure svom ocu koji ga nastoji uvjeriti da ipak nisu sve lađe potonule, prisjećajući se da je i Jurina majka dugo odolijevala njegovom udvaračkom angažmanu.

„Kako je bilo na koncertu?“, bilo je Mirino prvo pitanje nakon što je nazvala Juru, koji je u nevjerici gledao svog oca, pokušavajući mu signalizirati da ga upravo zove Mira. Otac nije razumio njegovu mimiku, gestikulaciju i klečanje na koljenima te je nastavio pripovijedati o tome kako je potrebno biti odvažan jer samo tako možemo ostvari svoje investicije i snove.

Jure i Mira danas čekaju drugo dijete.

Nives investira u budućnost malog Tome od njegovih malih nogu. Razvila je pouzdano dobru strategiju a pritom naučila i malo francuskog. Znala je da je dugoročno investiranje u razvijanje njegovih potencijala ispravna odluka. A Tomu je sve zanimalo: od hokeja, francuskog, preko dramske grupe, znanstvenih radionica i violine.

Note za violinu je savladao kao od šale a petkom navečer Tomo je svojima roditeljima pripremao mini gaže kako bi im demonstrirao svoj glazbeni potencijal. Uz „bravo, sine“ i „sviraj onu od Rolling Stonesa“, Tomo je znao da od svojih roditelja uvijek može očekivati podršku.

Sve dok nije pukla žica i Tomo je rekao – vrijeme je da počnem učiti francuski. Majka je samo promijenila rutu u svojoj navigaciji te su od tog trenutka, umjesto na sjever, odlazili na jug grada kako bi mali Tomo učio francuski jezik. Za Nives je ovo investicijska strategija. Dugoročna. Ovo je investicija u njegovu budućnost. Jednoga dana, kada Tomo otkrije što mu leži, moći će se tome u potpunosti posvetiti.

Kako bi što bolje savladao francuski i izbrusio komunikacijske vještine, mama Nives odlučila je upisati Tomu, uz tečaj francuskog, i u dramsku grupu, s ciljem jačanja njegovog samopouzdanja i kreativnosti. Upravo ovakvim ulaganjem u njegov osobni razvoj, mama je znala da stvara dodatnu vrijednost koja će njezinom sinu, kada prođe kroz proces otkrivanja, značiti mnogo.

Zelena zmija ili 'vanzemaljsko jaje' bili su Tomini najdraži pokusi iz kemije. Iako mama nije bila sklona tome da se njezina kuhinja pretvori u kemijski laboratorij, odlučila je pružiti podršku Tomi kada je u 7. razredu otkrio kemiju i rekao da u životu želi biti kemičar.

Investiranje kroz dulji vremenski period donosi veće prinose. Kao i ulaganje u otkrivanje svih Tominih potencijala. I tako je i bilo. Iako je Tomo završio kao inženjer kemije, njegov prvi posao odigran je na daskama koje život znače.

Mama nikada nije puno kemijala kako da sina usmjeri u samo jedno područje, već je investirala u njega kako bi jednog dana bio uspješan mladi čovjek, glumac koji živi svoju priču. Ona je znala vrednovati dugoročne prioritete te je svojom podrškom uvijek čvrsto stajala iza izbora svog sina.

Legend – bila je to prva ploča koju je otac poklonio Lidiji. Iako je razlika u godinama između Legendi i nje bila 15 godina, Lidija je znala da je format njezinog života - long play. Trideset i tri okretaja u minuti vrtjela su njezinu svakodnevnicu u ritmovima i lirici.

Gramofonske ploče bile su Lidijina investicija. I nitko, zapravo, nije razumio zašto - u vremenu kada je sve „u oblacima“ ili na minijaturnim „pohranjivačima“ - Lidija troši svoje financije obilazeći second-hand shopove u potrazi za skrivenom glazbenom baštinom. „Kako joj se to isplati“, uvijek im je stajalo kao upitnik nad glavom. Bogatu kolekciju ploča koje je naslijedila od oca nastojala je nadograđivati kvalitetnim primjercima koje su samo zaljubljenici u ovu investiciju mogli poznavati. Studenski džeparac usmjerila je u analogne pohrane zvuka znajući da će njezine ploče biti njezina budućnost.

Kao što je igla trošila ploču prolaskom kroz njezine brazde, Lidiju je emotivno trošila činjenica da u digitalno usmjerenom svijetu, njezina strast prema već zahrđaloj i prašnjavoj tehnologiji nailazi na neshvaćanje. Rizično je bilo nastaviti s nečim što je za druge već bilo završeno. Može li uopće nešto što pripada prošlosti biti osnova za ulaganje u budućnost?

Donijeti odluku o nastavku investiranja u gramofonske ploče, izazov je s kojim se Lidija morala suočiti. Svaka vrsta ulaganja nosi određeni rizik. Ona je bila svjesna svojeg. Ipak, odlučila je otići do Londona na retro sajam da baci još jedan, potencijalno zadnji, pogled na rijetke primjerke toliko joj važnih glazbenih zapisa zvuka zbog kojih nije sa svojim vršnjacima ni izlazila ni putovala . Nakon sajma, Lidija je odlučila provesti večer u klubu. Ostavila je svoje ploče na sigurnom, pri povratku će imati vremena uživati u njima.

„Preskočit će ti ova ploča na 2 minuti, vidjet ćeš!“, prokomentirala je Lidija DJ-u koji je puštao vinil funky prizvuka iz 70-ih. Lidija je dobro znala o kojoj je ploči riječ jer je jedna od rijetkih koja ju ima i ljubomorno čuva u svojoj kolekciji. „Rizik je bio pustiti ju, ali drago mi je da si se upustio u to,“ osmjehnula se DJ-u koji ju je pozvao da mu predloži sljedeću pjesmu jer mu se činilo da njegova play lista ipak nije bila dobar pogodak za ovu zahtjevniju publiku. Lidija je preuzela DJ pult i zavrtjela ploče.

Kako je okrenula zadnji LP, tako joj se okrenuo i život. Investicija joj se isplatila.

Lidija je danas renomirana DJ-ica koja pušta svoje vinile u klubovima.